KONTEKST

S industrijskom revolucijom 19.stoljeća javlja se potreba za velikim tvorničkim halama koje nisu morale zadovoljavati arhitektonski ukus reprezentativnih javnih građevina. Nov način proizvodnje i pronalazak novih materijala omogućio je prelazak s manufakturne na industrijsku proizvodnju, iz obrta u tvornice. Tvornički pogoni su zbog potrebe za funkcionalnošću u 20. stoljeću, potaknuli pojavu novih arhitektonskih formi, i u široku upotrebu uveli industrijske materijale poput lijevanog željeza, stakla, čelika i armiranog betona. Gospodarski i arhitektonski giganti postali su simboli radničke klase ali su  se, u današnje vrijeme propalog kapitalizma, pretvorili u puste i ruševne komplekse. Danas poseban izazov u zaštiti kulturne baštine predstavljaju baš ovi objekti koji su u europskim zemljama zanimljivo revitalizirani. Osijek ima bogatu industrijsku baštinu jer se već krajem 19.stoljeća počinju graditi tvornice, kojih je do 1980te bilo 25. Osim tvorničkih kompleksa industrijskih magnata, Tvornica žigica Drava d.d. (šibicara) 1856., Osječka tvornica kože (Kožara) 1873., Prvo hrvatsko-slavonsko d.d. za industriju šećera u Osijeku (šećerana) 1905., mlinovi (Union Paromlin, Merkur mlin, Karolina), industrija svile (Svilana), industrija lana (Lanara), staklane i plinara, OLT, izgrađuju se i dvije velike industrijske zone Munjara i Remiza. Danas ti kompleksi ostavljaju tužan dojam  jer su zapušteni, često opasni i bez budućnosti revitalizacije.